Znanstvenici iz Grupe za kvantne tehnologije Instituta za fiziku, Vjekoslav Vulić, Neven Šantić i Damir Aumiler, u suradnji s Hrvojem Buljanom s Fizičkog odsjeka PMF-a, u svom su istraživanju prvi put eksperimentalno demonstrirali postojanje diskretnih jednodimenzionalnih (1D) solitona unutar optički inducirane fotoničke rešetke u toploj atomskoj pari rubidija. Rad je objavljen u časopisu Laser & Photonics Reviews. Rezultati otvaraju nove mogućnosti za istraživanje nelinearne optike, fizike fotoničkih rešetki i složenih kvantnih sustava.
Fotoničke rešetke periodične su strukture kroz koje se svjetlost širi na način analogan gibanju elektrona u kristalima. Uobičajene izvedbe takvih rešetki, primjerice u poluvodičima, litijevu niobatu, staklu ili optičkim valovodima, uglavnom imaju nepromjenjiva svojstva. U ovom su radu istraživači upotrijebili toplu atomsku paru rubidija kao dinamičan i prilagodljiv medij u kojem se rešetka stvara djelovanjem laserske svjetlosti. Križanjem dviju pobudnih laserskih zraka pod malim kutom unutar staklene ćelije s parom rubidija nastaje interferencijski uzorak koji prostorno mijenja indeks loma pare. Kroz tako stvorenu rešetku prolazi dodatna, probna laserska zraka fokusirana na jedno mjesto rešetke. Pri malom intenzitetu ona se postupno širi na susjedna mjesta. Ta je pojava poznata kao diskretna difrakcija: zbog periodične strukture medija, širenje svjetlosti razlikuje se od difrakcije u homogenom prostoru.

Povećanjem intenziteta probne zrake odziv atomske pare postaje nelinearan, pa se snop počinje samofokusirati (engl. „self-focusing“). Pri dovoljno velikoj snazi taj učinak može uravnotežiti diskretnu difrakciju. Istraživači su tako opažali diskretni soliton – lokalizirani snop svjetlosti čiji se poprečni profil tijekom širenja kroz sredstvo bitno ne mijenja. U eksperimentu je nastanak solitona zabilježen pri snazi probnog lasera od približno 6 mW.


Fizikalni mehanizam temelji se na interakciji atoma rubidija s dvama laserskim poljima u konfiguraciji poznatoj kao Λ-shema, koja uključuje tri energijske razine atoma. Važnu ulogu pritom ima efekt elektromagnetski inducirane transparentnosti u dalekom pomaku od jednofotonske rezonancije. Kako bi objasnili izmjerene pojave, autori su razvili teorijski model koji povezuje paraksijalnu valnu jednadžbu, kojom se opisuje širenje laserske zrake, s optičkim Blochovim jednadžbama koje opisuju odziv atoma rubidija. Model uključuje potpunu hiperfinu strukturu atoma, a vrlo dobro slaganje eksperimentalnih i numeričkih rezultata potvrđuje važnost takvog pristupa za opis nelinearnog širenja svjetlosti.
Poseban značaj ove eksperimentalne platforme je u jedinstvenim svojstvima i fleksibilnosti atomskih para u usporedbi s čvrstim materijalima. Svojstva optičke rešetke mogu se podešavati promjenom frekvencija i intenziteta pobudnih zraka te drugih eksperimentalnih parametara. Zbog mogućnosti koherentne kontrole pojačanja i gubitaka, topla atomska para pruža iznimno prilagodljivo okruženje za proučavanje ne-Hermitske nelinearne dinamike, simetrije paritet-vrijeme (PT-simetrija), disipativnih solitona te kvantnih fluida svjetlosti.
Rezultati pridonose razumijevanju nelinearnog širenja svjetlosti u prilagodljivim fotoničkim strukturama. Dugoročno bi mogli biti relevantni i za razvoj novih pristupa u kvantnoj optici i atomskim tehnologijama, primjerice u istraživanjima kvantnih memorija, atomskih satova i uređaja na čipu.
Detalji rada dostupni su na poveznici: doi.org/10.1002/lpor.71994

