U četvrtak 7. svibnja 2026. godine napustio nas je dr. sc. Miroslav Očko, znanstveni savjetnik u mirovini i istaknuti član prve generacije istraživača fizike kondenzirane tvari na Institutu za fiziku.
Miroslav Očko rođen je 5. listopada 1947. godine u Zagrebu, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je eksperimentalnu fiziku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu (PMF) u Zagrebu 1971. godine s temom „Mlin za ultrabrzo kaljenje“. Taj uređaj, na čijem je razvoju radio u grupi prof. B. Leontića na Institutu za fiziku, omogućio je po prvi put dobivanje velikih uzorka metastabilnih metalnih slitina te je postalo zaštitni znak Instituta i doveo do međunarodne prepoznatljivosti.
Magistrirao je na PMF-u 1978. godine s radom „Promjene parametra rešetke u Al-3d legurama“, a doktorirao 1991. godine na PMF-u s disertacijom „Elektronska transportna svojstva (FeCoNi)M amorfnih slitina“, koja je bila rezultat dugogodišnjeg predanog istraživanja amorfnih sustava.
Od 1971. do 1991. godine radio kao asistent na katedri Tehničke mehanike tadašnje VVTŠ KoV. Unatoč stalnom zaposlenju izvan Instituta, svih je tih godina bio neraskidivo vezan uz Institut za fiziku kao vanjski suradnik, sudjelujući u ključnim projektima i publikacijama. U Institut za fiziku u stalni radni odnos prelazi 1991. godine, napredujući do zvanja znanstvenog savjetnika 2009. godine. U tom razdoblju vodio je dva znanstvena projekta te dvoje znanstvenih novaka.
Njegov znanstveni rad obilježen je izuzetnom eksperimentalnom svestranošću. Osim pripreme ultrabrzo kaljenih uzoraka, što je samo po sebi zahtijevalo veliki broj koraka, razvio je i metode kristalografske karakterizacije uzoraka, određivanja mikrotvrdoće te mjerenja električnog transporta i termoelektrične struje. Bavio se istraživanjem transportnih, mehaničkih i magnetskih svojstava metalnih stakala, metastabilnih slitina te sustava miješane valencije i teških fermiona. Posebno se istaknuo u proučavanju Kondo efekta i valentnih fluktuacija u Yb sustavima, surađujući s vrhunskim svjetskim centrima poput Los Alamosa (J. L. Sarrao) i Sveučilišta Georgetown (prof. J. K. Freericks).
U kasnijem razdoblju bavio se i proizvodnjom i karakterizacijom tankih filmova dopiranog polisilicija i tantal nitrida u cilju izrade elektroničkih komponenti te je bio jedan od pokretača i osnivača „Hrvatskog poluvodičkog klastera“, udruge koja je nastojala povezati znanost i industriju u proizvodnji poluvodičkih uređaja.
Uz bogatu znanstvenu produkciju od preko 50 radova, dr. Očko je bio iznimno posvećen obrazovanju mladih kolega. Niz godina sudjelovao je u nastavi na PMF-u i drugim visokim školama. Široj generaciji studenata i učenika ostat će u sjećanju kao koautor izuzetno uspješne „Zbirke riješenih zadataka iz fizike“, koja je doživjela brojna izdanja i postala nezaobilazna literatura u obrazovanju fizičara u Hrvatskoj.
Kolege će ga pamtiti kao inventivnog znanstvenika koji je s jednakom strašću konstruirao složene mjerne uređaje i rješavao temeljne teorijske probleme. Njegova samostalnost, kritičko razmišljanje i otvorenost prema međunarodnoj suradnji služili su kao primjer mlađim generacijama istraživača.
Poveznica na osobnu stranicu>>